Sarajevska crvenokosa grofica

Grofica

U diskoteci „Kaktus“ se slušao rock&roll. Prizemni, pravougaoni, dio doma mladih, u Skenderiji, je bio ograđen drvenim, pokretnim zidovima. Od ulaza, odmah lijevo, stajala je mala bina i na njoj DJ, koji je upravljao svijetom naših snova. Njihali smo se po taktovima: Deep Purple, Black Sabbath, Creedence, Birth Control, Led Zeppelin, Pink Floyd… Velika kugla je prenosila srebrne niti reflektora, izvlačeći crte lica iz tame. Godine ’83 i ’84, uzdigle su, zimskom olimpijadom, Sarajevo u svjet.

Dok sam se klatio uz The Doors i prašteći ritam – Roadhouse Blues, ugledao sam svoj svijet – par smeđih očiju. Koljena mi zaklecaše, dok sam nezainteresovanim pogledom pratio, opuštenu gracioznost pokreta, ispod duge, ravne, crvenkaste kose. Jedva se suzdržah nekoliko minuta, pa izađoh u široki, osvjetljeni, hol ispred WC-a. Žmirkajući od sjaja reflektora, ne primjetih je odmah. Kao blesav, napravih krug od ulaza do šanka i tek tada vidjeh krhka leđa. Na sigurnoj razdaljini, sačekah da se okrene.

Sa čašom pića u ruci i naslonjena laktom na drvo, podigla je obrve, puštajući oči da šetaju. Pretrnuo sam, osjećajući da mi ispod tih trepavica prijeti nešto, do tada, ne poznato. Pokrenuh se i kao mjesečar vratih pod zvučno – svjetlosni tepih.

Rekoh sebi: „Ne provaljuj se! Ne budi papak! To je samo nova faca u „Kaktusu“. Obiđi krug. Sredi se“.

The Doors – Roadhouse Blues

httpv://www.youtube.com/watch?v=5XWQrt00_NM

Džaba! Srce je tuklo kao Charlie Watts po bubnjevima. Prići ću joj, makar ispao kreten! Pažljivo obiđoh krug po polutami, da mi ne promakne. Nema je. Stiskam zube i polazim na svjetlo, ka šanku. Nema je. Silazim u WC. Nema je. Vraćam se gore i panično, pravim još dva kruga. Nema je…

„Idiote“ – psujem i gledam u prazno, polako shvatajući da je otišla. „Sretneš nekog ko te prvim pogledom nokautira, a pustiš je da odleprša tamo, odakle je i stigla – u nepoznato. Čestitam“!

Potpuno izbačen iz emotivne pospanosti, sav zbrkan izađoh vani, na zrak. Ni šetnja do Baščaršije nije pomogla. Sjedoh u tramvaj br 3 i odoh kući. Vremena za nerviranje bilo je na pretek.

Valjda su mjeseci prošli, u bjesomučnim obilascima popularnih mjesta u gradu. Miskinovu ulicu sam češljao kao drot, tamo – vamo, vamo – tamo. Gubio sam strpljenje, kao i moji prijatelji. Sve sam već udavio, pričajući o njoj.

David Bowie – China Girl

Jedna subotnja veče je provede kraj katedrale i mog, zaprepaštenog, nosa.

„Evo je“, rekoh Nikoli. Moj drug, znajući kakve sam potjere za njom pravio, mi dobaci: “Šta čekaš!? Zafuraj se! Priđi joj“!

„Jesi li ti lud!? Vidiš da je sa drugaricom“

„Kakve veze ima? Furaj, odoše“!

„Nema šanse! Na ulici da joj priđem!? Nikako“!

„E, papčino jedna! Sad čekaj sledećih sto godina! Možda naleti“.

Uf! Isti osjećaj me ukočio. Nisam imao problem upoznati djevojku, ali ova me je kao bura razbijala o stijene. Ipak, saznao sam ko je drugarica, pa za tim ko je ona… Potom je išlo brže, ali ne i lakše.

Deep Purple – Perfect Strangers

U domu mladih je bio koncert. Ne sjećam se ko je svirao, jer…spazih je u gomili. Nikola me pogledao derući se:“ Ne priđeš li joj sada, idi na Drveniju i baci se u Miljacku“!

Činilo mi se da je to bezbolnija varijanta. Krenuh tih desetak metara, olovnim nogama. U momentu se okrenula i presvukla me pogledom. Mislio sam da ću se onesvjestiti, kada sam je dotakao po ramenu i rekao: „Zdravo. Ja sam Brano“.

Prišla je, sa svojih 1,78 cm, mom uhu i rekla kroz osmjeh: “Ja ću pivo“.

Čulo se kotrljanje ogromne stijene, koja mi je pala sa srca. Jedva potrefih šank, koji se protezao bar 20m. Čekajući u redu za piće, nekako smirih koljena zabijanjem prstiju u butine. Sa pićem prođoh kraj Nikole, koji me lupi po ramenu i namignu: „Ništa od Miljacke večeras, a“?

Do kraja koncerta odstojah kraj nje, povremeno joj vičući u uho neku glupost. Po završetku predložih, hrabro, da je ispratim kući. Stanovala je kod „Željinog“ stadiona, na Grbavici. Pristade, kao da je to i jedino što sam mogao učiniti. Okovi sopstvenih, besmislenih, stega su se topili, na laganoj vatri koja gorila ispod baršunastih, predugačkih trepavica. Kratka šetnja od tramvaja do njene zgrade, urezala je putanju u moja stopala. Ispred haustora mi je dala broj telefona i obećanje da ćemo se vidjeti. Još dugo sam gledao u vrata lifta, koji je odvukao na sedmi sprat, to drago stvorenje.

Svjet je postao veći. Igman i Trebević, kao da su se malo razmakli, puštajući da udahnem punim plućima.

Haustor – Moja prva ljubav

httpv://www.youtube.com/watch?v=KBxaEccamak

Ubrzo sam zvao broj, koji se utetovirao u ganglijama. „Dobar dan, Brano kraj telefona. Trebao bih“…

„Hej, ti si!? Šta radiš večeras? Hoćemo li izaći…“

Da. Izašli smo. Sačekao sam je na tramvajskoj stanici kod „socijalnog“. Šetali gradom. Razgovarali. Popili piće „kod Dedana“. Nepoznate osobe su gradile međusobni most. Brzo protiče taj izlazak do 23h. Prva godina Arhitekture je. Strogi roditelji. Mnogo učenja… Dopratih je do zgrade, malo ranije. Prije nego htjedoh reći : „Ćao, vidimo se sutra“, dohvatih joj ruku i upletoh prste. Podižući pogled ka licu, polako, kao kad se spušta mrak, priđoh usnama napipavši njene. Doticao sam to grožđe, mirišljavo i mekano i brao ga kap po kap. Odškrinuo sam joj prstima, slapove kose, koji su me dodirivali po licu. Dok sam ljubio oči, obuzela me je zagrljajem kao svilom. Lice uz lice. Donja usna klizi ispod uha, prema nježnoj krivini vrata. Tonuli smo u bezdan, treperavo i bezumno, podrhtavajućeg daha. Čelo na čelo, obrve preko obrva. Oči se upijahu. „Ljubi me“… “Indijanska princezo, sibirska grofice…ljubim te“