Može li besparica biti sve samo ne nesreća

BESPARICA  KAO  SREĆA

 

U životnom prostoru nemam frižider. Ne volim i ne pijem mlijeko, pa ga i ne kupujem. Salamu tek ako u trgovini pristanu da je petnaestak minuta drže izvan frižidera. Uglavnom ne pristanu, jer znaju što bi uslijedilo – najednom bi zasmrdili svi konzervansi i aditivi u njima, tako da ne bih pobjegla samo ja, već i drugi kupci. Slično je i sa mesom. Zapahne li me miris užegloga i ustajaloga već kad otvaram vrata mesnice, na lijevo krug i odoh. O kruhu sam se naslušala toliko lošega, od miševa u pekarama do boja u tijestu kako bi bio tobože raženi ili kukuruzni, pa sam i s kupovnim raskrstila.

Čitate li još uvijek? Svaka čast.

Sve sam te ideje patentirala u zadnjih desetak godina koliko zapravo živim bez prihoda u novcu. Nešto kapa povremeno, tek da mi ne isključe struju i vodu, telefon i može povremeno, sve ostalo proglasila sam boemštinom. Nevažno, može i bez toga, dobro je kako bi moglo biti, ima i gore. Stvaram kolekciju informacija o gladnima u svijetu, mailom šaljem prijateljima slike i poruke onih jadnika što umiru bez kapi vode, svakome tko mi pokuca na vrata i nešto zaište, trajno ili na posudbu, uglavnom dadnem.

Čitate li još uvijek? Svaka čast.

Ponašam se sasvim normalno, valjda tako djelujem i drugim ljudima, jer, vidim, razgovaraju i druže se sa mnom. Zašto i ne bi kad uvijek imam vremena za njih, jer na svako pitanje o tome što radim, odgovaram „ništa“, što je uglavnom istina, a ljudi to jako vole. Jer onda ono što oni rade ispada važno ili barem „nešto“ u odnosu na moje. A budući da ne idem u dućan češće od jedared mjesečno, eto njima prilike da me poduče i informiraju što je jeftino, što će kuvati danas za ručak i kako to dobro rade. A što ja danas kuvam? Nabrala sam nekih trava po bašči, u svim bojama, dodala korova, nađe se u zamrzivaču – njega imam – neki batak i karabatak pileta što je trčkaralo po dvorištu kad sam onomadne išla u selo jednoj rodbini u posjetu, a kasnije drugoj na krsnu slavu. Ali, oni što mi zalaze u kuću o tome pojma nemaju, samo nešto sumnjaju o mome kretanju.

Čitate li još uvijek? Svaka čast.

Pa kad zamiriše kokos kiflice ili čupavi keksi iz moje nastambe, čemu pridodam miris friško pržene i mljevene kave, jer, zaboravih vam priznati, ne kupujem mljevenu kavu, ne znam što je sve u kesici, nisam vidjela kad su pakirali, učas ti mirisi privuku i ljude. Nisam to primjećivala ranije, dok sam bila pri parama, jer su se oko mene širili mirisi slični ili isti onima kod drugih. Sad, kad više nije tako, sve me češće obilaze.

Čitate li još uvijek? Svaka čast.

Onda krene razgovor. Šutim i slušam. Tek je šesnaesti a od penzije imam samo nešto sitno. Onaj moj nije dobio plaću još ni za prošli mjesec. Lako je Pavićima, vidiš li ti što oni svaki dan kupuju i kol’ko ona njegova vuče iz dućana, otegnu joj se torbe do zemlje. Joj, kad mi Cica kaže da ne zna odakle će podmirivati tolike režije, a njihove dvije penzije otprilike kao moja za šest mjeseci. A Jukićima se kćer razvela i došla k njima, pa sad imaju tri dobra prihoda mjesečno, na što samo mogu potrošiti toliki novac. Ova moja jadnica ne može nikakav posao dobiti, a vide Verine, kakvu li je ona imala vezu, ma znam, viđali su je sa kumom. Stojankina djeca idu drugi put ove godine na more, a kad si ti bila, a imaš para, al’ čuvaš, štediš za crne dane. Ovo nisu moje riječi, ja šutim i slušam. Za misli se ne bih zaklela da nisu moje.

Čitate li još uvijek? Svaka čast.

Sa svim tim situacijama lako izlazim nakraj, ali, spopadaju me misli. Pitanja, potpitanja, pretpostavke, zaključci. Normalni ljudi, kad ih spopadne misaonost, posegnu za hranom i pićem, odu u trgovinu, kupe nešto sa čim će si otjerati tjeskobne i propitujuće misli. Ja za to nemam novca, što je moja velika sreća. Laćam se jedinoga što je besplatno, a to su vlastite misli koje posložim na papir i ponudim na čitanje. Možda netko ima još manje od mene, pa će od muke ovo i pročitati.

Čitate li još uvijek? E, vala, svaka vam čast. Slobodno mi dođite u goste kad god poželite.

 

Jagoda Kljaić

. . .