PLAVA PRIČA

 

Svaki put kad bi sjeo u auto najprije bi položio ruke na volan i izrekao u mislima svoju molitvu, u kojoj nije tražio ništa više nego da se sretno vrati odakle je pošao, pred taj stari kućerak u propaloj varošici. Obavljenoga posla ili ne, to je bilo sporedno. Što će mu zadovoljstvo da je uspio, ako ga na povratku kakav kamion blago gurne u provaliju ili nježno zalijepi za stijenu sa suprotne strane.

Isto je učinio i jutros, kad je poslom pošao u grad udaljen četrdesetak kilometara, u koji nekoliko njegovih poznanika svakodnevno putuje na posao i sretno se vraćaju, godinama. Pogled mu je skretao prema voćarima s lijeve i desne strane ceste i osjetio je blago zadovoljstvo.

– Ha, nisu samo meni popucale grane na šljivama, kol’ko se plavi, tol’ko se i žuti.

Tuga ga je hvatala pri pogledu na tu staru šljivu u dvorištu. Mati i ćaća su je posadili, govorili su da je židovskoga roda, što je značilo da su mladicu dobili od imućnoga Židova, trgovca u varošici, prije četrdesetak godina. Ne sjeća se da je ikada tako rodila, da bi promijenila boju iz zelene i plave u jesenje oker.

– Kako je moguće da šljive zore na slomljenom ogranku? Nije to tanka grana, trećina je stabla, spustila se do zemlje crnice, sva se pretvorila u boje kasne jeseni, ali na njoj plavoća postaje sve sitnija i tamnija. Dozrijevaju, ostala je jedna tanana nit života od zemlje, preko roditelja – stabla, do mnogobrojnoga potomstva – misli su mu se slagale kao da sjedi na klupi u dvorištu, siguran u sebe nije imao pojma da je za volanom na cesti.

– Da ipak nisam pogriješio što otjerah jučer onu ciganjsku djecu. Dosadna su i bezobrazna, puno ih je, krše grane, pljuju špice ispred ograde, pa moram za njima kupiti, da mi se ne unose u dvorište.

Jutros ga je žena ispratila s pitanjem:

– Bi l’ ja ubrala tije šljiva i odnijela Veri Petrovoj, stara je žena i skoro nepokretna, vid’la sam onomadne da joj Zora kupuje kilu šljiva na placu, voli šljive, a nisu baš jeftine, dva kruva moš’ kupit’ za kilu šljiva.

– Ma nemoj se u to pačati, što tebe briga za Veru Petrovu, ona će se već snaći, k’o da njoj nešto znači vrećica šljiva što bi joj ti donijela. Samo ćeš si napraviti obavezu, pa će ona čekati da joj štogod doneseš i drugi put.

I još je dodao:

– Što bi ona za tebe napravila?

Žena mu je bila malo tupava, znao je to pred nekim naglas priznati, pa sada, u povratku kući, sve ga nadima neko zadovoljstvo. Od toga što je obavio posao u katastru u gradu, zbog toga što je tako promućuran i što ima pored sebe nekoga tko ga bespogovorno sluša. A nema baš ni kamiona na cesti.

Kuća im je izdvojena u sokaku, pa kad po makadamu stiže auto čuju taman da gledaju i najnapetiju sapunicu. Dovoljno je da samo malo razmaknu firanjgu i vide tko dolazi. Odmah znaju moraju li otvarati kapiju il’ će biti dovoljno popričati preko ograde. Žena izlijeće čim vidi njihov auto, on je proljetos operirao koljeno, zna da bi bilo bolje da češće sam izađe iz auta, ali, kratka je ovo relacija, pa čeka da mu žena otvori i da se uveze pod nadstrešnicu.

Sad mu se raduje samo Ben, smeđi ovčar što skakuće ispred kućice – vile s njegovim imenom. Ne može Ben do kapije, pa mora sam. Kud’ li je samo odbazala ta žena, razmišlja ovlaš, mora paziti, uzak je prolaz kroz vratnice, kad su pravljene nije ni pomišljao da će jednoga dana imati auto, a o traktoru nije smio ni sanjati.

Najčešće pod tom nadstrešnicom zaboravi zahvaliti limenom pratiocu što ga je vjerno služio na putešestviju. Obrati mu se tek kad ponovo kudgod krene.

Ben je ostao visiti u zraku, valjda mu je to bio rep zastao u veseloj igri. Tu sekundu kad se otklizao. Prema ulaznim vratima kuće. Čuo je jači „kvrc“ i odmah je znao da je noga stradala. Dozivao je Ružu, nije vrijedilo, ta nije mu ni kapiju otvorila, majku joj, kuda je odlunjala, nikad nije kod kuće. Najbliži komšije su Radići, dobri su s njima, ali zna da oni danas vade krumpir, niko nije kod kuće. Nekako će otpuzati do dnevnoga boravka, budala on, nikako neće nabaviti mobitel, djeca mu uporno govore da će mu kad – tad zatrebati.

Baš kad je stigao do prve od tri stepenice, eto čovjeka na biciklu. Otac onih Cigančića, pozna ga, razmijene kadidkad koju riječ. Sjaši čovjek s velosipeda:

– Kume, šta ti bi?

– Vidiš, pao sam, ne znam ni sam kako.

– Lako, evo kako – i pokaza mu špicu od šljive.

– Ne znam đe mi je žena, vrag joj kosti odnio.

– Vidio sam je prije pola sata na novoj cesti, išla je prema pilani.

– Ma sasje’ću tu šljivu, do kor’jena, kol’ko belaja radi nje.

– Kume, šljiva nit’ se makla nit’ progovorila.

Ciganin je zvao broj hitne, jer ni jedan nije znao Verin telefonski broj.

 

Jagoda  Kljaić