Neman

 

U dahu izdišem, slutim kraj,

Kako se zoveš ti, moj leptiru?

Iz šumarka hodam, staza vodi u gaj,

Možda si se zaboravila u lektiru?

 

Usta oblikuju gomilu riječi,

O, pa ti si tu, ispod koljena!

Ko to još može da spriječi?

Da budeš moja, moja voljena!?

 

Eh, kakav mrak ti očima!?

Ugljen se kruni, otkida.

Pletenica čupa kosu, pokida!

Uvjek se pravdaš nekim moćima.

 

Dotičem ti kožu, ogrubjelom kožom,

Na dnu lica vidim zvijeri.

U carstvu sam, obavijen ložom.

Ulazim, koračam kroz dvjeri.

 

I onda kao zvuk, lomi me, crpi!

Oglodan, skoro potpuno modar.

Moje tijelo me nekako trpi.

Završen, stavljam se na odar.

 

A tu na odru, sijaju kapi.

Zašto ćutiš, sjeno!?

U snu san, užasno vapi.

Umoran sam, umoran, ženo!

 

Branislav Makljenović