Podbukovski san

Uspon na Valjevske planine zimi po snegu i snežnom kijametu, topla domaća kuhinja i divna priroda. To se zove Podbukovski san

 

Januar je dugačkim repom udarao Srbiju. Samim krajem, kao metlom, čistio je dijelove Vojvodine. Svakih pola sata, lijepe djevojke su izvještavale o ružnom vremenu: „Na relaciji Pančevo – Zrenjanin, vetar duva brzinom 120 km/h“. Potom su svi izvještavali o zavejanim putnicima kod Feketeša. Onda je stigao on: Hogar strašni, Snježni čovjek, Superman i Betman-( 4 u 1). Ljudi su spašeni. I djeca su spašena. Sve je već istorija.

Pod tim utiscima, sve do subote veče, planinarke su me zvale i otkazivale svoje učešće na izletu. Kako se koja odjavljivala, tako se druga prijavljivala. Kao u firmi, gdje se radi u dvije smjene. Do nedelje se sastav na spisku potpuno izmjenio. Bila je to mala partija pokera. Sav dobitak su uzeli oni koji su se pojavili tog ledenog jutra. Stara majka mi je već, po ko zna koji put dobacila: „Po ovakom kjametu ideš na planinu!? Ti nisi normalan! I ti što idu sa tobom, isto“!

Nisam siguran za ove što idu sa mnom, ali ja nisam nikad ni bio to što je izjavila. Mada, zna ona to.

Nedelja je urlala i zavijala kroz sopstveno svitanje. Obukoh se kao za Himalaje. Kuća me izbaci kroz odškrinuta vrata, škripeći drvetom. Vjetar odmah poče čačkati kroz otvore na odjeći. Nekako, 601 ostade na gumama i preveze me do grada. Hodajući ka Hramu, pomislih:“ Da Bog da, da se osim vozača i mene iko više pojavi“… Misao mi odmah izmami osmjeh. Slegoh ramenima.

Na parkingu još prije 6,30 h stoji autobus i u njemu par planinara. Dobro je, nisam jedini. Do 7h se okupiše skoro svi iz centra. Kupimo još dvije ekipe na Žarkovu. Krajnji ishod – jedno manje. Raspoložena lica. Čavrljanje odmah poče. Javih Miletu brojno stanje za ručak. JJ. Calle nam reče:“Lets go to Tahiti“! Rado, ali nas su čekali Podbukovi. U Ćelijama nam se pridruži Bratislav iz Čačka. Kaže, ide sa nama, makar ga vjetrovi odnijeli! Nešto slabiji i jesu bili vjetrovi u valjevskom kraju. Na makadamskom putu do Obradovića, sretosmo gazda Mileta. Ode da popravi svog Golfa 1 u sopstvenoj radionici. Vidimo se popodne!

Vozač nas vješto doveze pod samu kuću. Zaleđene dionice nisu mu bile smetnja. Pokuljasmo iz busa na snježnu livadu. Ukočeni šljivici nas pozdraviše. U kući nas pozdravi i vrijedna domaćica Milja. Sin Nikola se ljubazno baci u akciju. Kafa, čaj, bože oprosti, rakija? Polusatni odmor uz vrele peći i vedri osmjeh, napuni baterije do vrha. Objavih pokret. Dok smo se raštrkali po dvorištu, zatežući opremu, Maljen nas je podsmješljivo gledao preko Crvenog brega. Kao da kaže: „ Frka, a? Malo vjetra, a već kukate“!?

Lagani prelaz drvenim mostićem, preko Bukovske rijeke. Iznad samog ušća Crne u Bukovsku, počinje staza. Čarobna u svakom godišnjem dobu, ovaj put je bila kao vila. Nestvarna. Uspon, žestok. Krivudavo nas vodi pod nebo. Zamrzle grane borova se smiju vjetru u lice. Kolona od 29 vijuga kao neka snježna Anakonda. Vlaga isparava iz usta. Posebno onim pričljivijim. Ispred mene polumrtva šuma i radosni pas Žućko. Svaki čas je obilježavao novu teritoriju. Sa Crvenog brega već puca u oči, poneki vidik. Pucaju i foto aparati. Malo predaha. Svi su tu i bacaju pogled u kanjon Crne. Okovana ledom, sa dosadom na površini, završava svoj samostalni put. Ote se krik nekoj ptici. „Dobro došli na orkanske visove Maljena“!

„Bolje vas našli“! Ostatak pješačenja je bio lakši. Staza se pretvorila u kolski put. Malo više zasut snijegom, pokazivao je tragove srna i poneki pseći. Zaleđena površina bijelog je prštala pod nogama. Dovede nas do Malog Golupca. Vidikovac , kao da gleda sam sebe. Malo sunca se probijalo kroz razbijene kumuluse. Odsjaj u snježnom ogledalu je parao zjenicu. Dva stara bora su igrala igru poziranja. Zarobljeni u pokretu, dadoše nam ukočenu ljepotu. Divčibare, dole ispod, uspavane i bijele. Zvonik ispred crkve se zabadao u podne. Vjetar je i dalje urlao. Još malo hodanja do Velikog Golupca. Tu smo se morali pridržavati za betonske stubiće. Spustismo se malo ispod vrha. Zavjetrina je davala tom vidikovcu veliku draž. Na toj strani je stidljivo izvirivao Mali Povlen, ispod pocjepanog oblaka. Čak se i Medvednik osmjelio, pokazavši svoja smznuta leđa. Jablanik je čekao neki, prozračniji dan.

Sve bajke traju kratko. Vraćamo se istim putem. Saznanje da nas čeka topao, domaćinski dom, sa ukrčkanim jelom, je ubrzalo korake. Silazak onim strmim dijelom, klizav i krut. Zamolih oprez. U pola tri smo svi kod ušća. Povedoh u dodatnu šetnju pored Crne Reke. Još jedan, novi ,drveni,mostić. Zaleđeno korito rasprslo na ponekom mjestu. U tim bunarima, Crna grgolji. Proplanak iznad priča priču o savšenom kampovanju. Crna pozira kao manekenka Naomi, sva okićena srebrom…

Već u tri ponovo smo u dvorištu Obradovića. Mile je tu. I njegova baka:

 

Moja Baka

 

„Bila je odvažna i poštena,

Žena gorštaka, seljaka.

Ne znate ko? Moja baka!

Sirota osta, bez oca, zbog rata.

Uteha joj beše, jedinac, moj tata!

Muško je uho, naslednik kuće.

Iz jakog panja udara pruće.

Svuda nas bakina ljubav čeka.

Iz karlice šoljica mleka.,

U srcu mom, odvažna i jaka,

Sad znate ko? Moja baka!

 

Mile Obradović

 

Vatra naložena u vajatu. Sačuvan u stogodišnjem obliku, svojim pucketavim ognjištem, priča priču generacija. U lijevom uglu krevet, ušuškan slamaricom i prekriven vezenim čaršafima i ćilimom. Uzidana peć za pečenje hljeba. Sinija, naćve za brašno, drvena posuda za mjesenje hljeba i pogače. Drevni alati. Prosto muzej, koji je oživio primajući nas u goste. Mile na ognjištu kuva vino i rakiju. Dok djeli svima po malo, raspreda priču o vajatu. Mile- čovjek, poljoprivrednik, auto-mehaničar, ugostitelj, pjesnik. Onako, kao uz put, govorio je svoju poeziju, iznešenu iz Podbukovske duše. Aplauz je bio nemoguć zbog čaša vrelog pića u rukama. Ipak, oduševljenje se vidjelo u očima.

Milja, direktorica sektora za fenomenalnu hranu, naredi postavku u trpezariji kuće. Rado se svi odazvaše! Kakve bravure domaćice! Malo da se mezne: sir, kajmak, pogačice… Supa ,da se duša razgali. Robusni podvarak uskače vreo, ukrčkan u slozi sa junetinom i dimljenom piletinom. Odnekud se pojavi i krompir, pečen pod sačem. Ej, Srbijo! Eh, Miljo! Izgibosmo bez ijednog metka!

Stara majka, malo pogrbljena, ali čistog i vedrog duha, obilazila nas je i pazila da nekom nešto ne fali.

Podsjetila me na moju baku, Zorku. Lahor od 48kg, a div u duši! Žene amazonke! Nosile su desetine hektara na svojim , apsurdno, nejakim plećima.

Atmosfera je potpuno ličila na slavsku. Zato i rekoh u jednom momentu:“Eto! Domaćine, sretna ti slava“!

Malo ko dočekuje i mazi goste kao ovi ljudi. Čak i Maljen namiguje odozgo, sa visina, kao da kaže:“ Jeste vidjeli? A“?

Jesmo. Vidjeli i doživjeli. Dok je ovakvih ljudi, ima nade za ovo, ucrvalo, življenje.

Malo sira, malo kajmaka. Pozdrav i zahvaljivanje. „Izvinite ako nešto…“! „Ne, ne! Sve je bilo divno. Hvala vam“! Stara majka nas ispraća:“Čuvajte se, deco! Poledica je! Idite preko livade“!

Odosmo preko livade. Neki čvor mi se zaveže u duši, kad se tako opraštam. Ne znam kako da ga odvežem. Valjda moram češće dolaziti, da se on razlabavi sam. Ko to zna?

Pod dirigentskom palicom čika Mirka, autobus zabrunda i vrlo brzo se zagrija. Pređosmo uspješno zaleđeni makadam. Asfaltni, stari put, od Kosjerića do Beograda, se busao rupama. Svih 29 se baškarilo po sjedištima, dajući sopstvenom, probavnom, traktu, da radi svoj posao. U Ćelijama pauza za popravku toalete. Bratislav ode za Čačak, noseći Maljen u rukavu. Valjda će ga upoznati sa Ovčarom i Kablarom!? Ili možda sa Jelicom? Ona mi je, nekako, ženstvenije prirode.

Ibarska, svesna svoje dosadne strukture, dovede nas do Vidikovca. Prije nego izađoše na toj stanici, pozdravih divne ljude:“Vi ste danas bili fenomenalna ekipa! Mislim da ni ja nisam bio loš? Ogromno zadovoljstvo je bilo moje! Sav ovaj vjetar nam duvao u leđa. Hvala vam!

Beograd, potpuno zbunjen, kidišućim vjetrom, žmirkao je uličnom rasvjetom. Destruktivna zima je uskočila u prvi vagon februara. „Dobro veče! Vaše vozne karte!? Dokle putujete“?

„ Lets go to Tahiti „…

 

Dopisnik iz džepova prirode:

Branislav Makljenović