Zar ne vjeruješ?
Čuješ li? To je pjesma iz šuma!
Šume nestaju, vatru pale, gore!
Pjesmu, odkotrljanu, neko zubima ruma.
U moru, potonulo more.
Eno, vidim ga kako pada.
Mjesec se okačio, negdje gore.
Mrak se ježi, kotrlja kao klada.
Kako smo isti, prolazni.
Govoriš kroz zlatne zube.
Na peron mi dođi, dolazni.
I pričaj priču, dok one drhte-vrbe…
Ogoljena kost, ogoljeva sjene,
Kako si pitka, ljubavi!
Odbjegli grijeh bježi u breme.
Sunovrat me lomi, udavi!
A onda, kao vrag,
Razvijam svoje rogove.
Nestajem, za malo sam trag.
Dozivam! Dozivam svoje bogove!
Branislav Makljenović