Gasi se noć …
Iz nekog crnog, besmislenog mraka,
Krhka želja ugašena, sparušeno pada.
Čvrst zagrljaj je ispod iluzornog kraka,
Grebe, otima se i biva odmah, sada.
Ko se to otima, lud od poznate pjesme?
Sigurno ne zna za kotrljave zvuke.
Zariva kandže u dlan i kad se ne smje,
I sve to radi tiho, bez imalo buke.
Šta radiš ti tamo, u kraju noći?
Misliš da ne vidim svu tvoju crnu?
Nekim putem, uvjek moramo poći,
Uvjek na njemu srećem svoju srnu.
Branislav Makljenović